utorak, 29.07.2014.

Naš obračun sa nama

24 Godine od sloma SFRJ, na društvenim mrežama i forumima još uvijek su aktualne rasprave o istoj. Postoje stranice koje sustavno nariču za pokojnicom, prikazujući ju kao nekakvu zemlju dembeliju. Već izlizani obrasci statusa u kojima nas sve skupa Tito gleda sa prijekorom ili uspoređivanje dosega one, navodno zaostale ekonomije, u odnosu na današnje, porazne rezultate novonastalih državica, promiču ideju Jugoslavenstva i Tuđman bi, da je živ, s pravom ih nazivao virtualnim orjunašima (crvenim i zelenim vrazima).

Istražujući povijest druge Jugoslavije, neke sam trenutke u njezinom postojanju obilježio kao krucijalne za njenu neuspješnu opstojnost. Krenemo li u toj priči od smrti njezina najvećeg sina,
nedvojbeno ćemo se složiti da je taj moment uvelike odčepio vodu na brani. Iako Jugoslavija vjerovatno nikada nije bila jedinstvenija od toga dana opće žalosti, odlaskom staroga politički je prostor opustošen i trebale su proći godine (točnije 7) do pojave novog karizmatika. No, krenimo redom:

Već 1981. donijela je prve hladne tuševe što su uzburkali javnost ušuškanu u sućuti. Na neuralgičnoj točki države zaključalo je Kosovo. Mitološko mjesto (p)ostanka Srba u tih je zadnjih 20 godina demografski mutiralo. Albanci su sa 68% u 20 godina postali 81 postotnom većinom. Isti porast popratio je i trend iseljavanja Srba koji su sa 28 % u 60-ima, spali na 13 %. Albancima je famozni Ustav iz 1974. jamčio status autonomne pokrajine. Bilo je to, tipično Kardeljevo, solomonsko rješenje albanskog pitanja na Kosovu. Bez prava na samoodređenje, ali ipak-federalna jedinica sa prilaskom polugama centralne vlasti. Albanci izlaze na ulice tražeći status republike: Hoćemo Republik!
Aparat represije žestoko udara po Kosovu. Tenkovi na ulicama, racije po fakultetima, hapšenja i pretresi postaju kosovska svakodnevica. Srbi su nezadovoljni ,ali nemaju lidera ni načina da pokrenu proces revizije Ustava i vrate Kosovo i Vojvodinu pod ingerencije SR Srbije.

Nekako uporedo sa tim metežom, događa se istup Janeza Stanovnika, Jugoslavija je dužna,što se ono kaže, kao Grčka. Ekonomija samoupravnog socijalizma pokazuje velike slabosti. Grčeviti stisak ideologije porazno se odražava na gospodarstvo. BDP u Sloveniji 5 puta je veći nego u zaostalim republikama. Sintagma "zaostale republike" sve više se rabi u neformalnom govoru u SR Sloveniji i SR Hrvatskoj. Njihovim rukovodstvima puna je kapa izdvajanja za Kosovo i bratske solidarnosti s nerazvijenim jugom. Počinju prva nepovjerenja i zatvaranja spram savezne vlade. Kao delegati u republičkim vladama, političari govore jedno, a kada ih postavlja u SIV, tada radikalno mijenjaju priču. Ekonomska politika SFRJ više nije dobra za republičke. Na tragu tog indiferenciranja nastaju prve post-titovske podjele koje će nepovratno odvesti zemlju u najcrnji scenarij.

U društvu kreće kolati jedna pomalo defetistička atmosfera. Živi se sve teže. Košarica je sve skuplja, a sve češće se u tisku i na TV-u čuje riječ "nestašica". Kultura i subkultura pak, žive svoje najslavnije dane. Cvate novinarstvo. Na trokutu Zagreb-Beograd-Sarajevo spontano se rađa novi val-pokret u muzici i umjetnosti i novi način života. Mladi su buntovni i namirisali su trulež: licemjerje i laž očeva. Idoli u Beogradu snimaju album opasnog naslova: "Obrana i poslednji dani".
Demontaža je to kulta ličnosti i totalitarnog aparata koju kritičari drže za najvažniji album Yu rocka. U Zagrebu Štulić piše "Ko to tamo peva?" pjesmu u kojoj se obraća najvećemu od svih sinova. U Rijeci na koncertu, Nele poručuje:

-crko Maršal!
("misleći na marku pojačala ")